03
subota
prosinac
2011
Život sa hipohondrijom
Google: bol u prsima, stezanje u prsima, nemogucnost disanja, osip po tijelu,... itd. Nekad imam osjecaj da ce mi na moj upit dr. Google odgovorit idi se lijecit u psihijatra...
Hm... hipohondar sam. Svako stezanje u prsima je srcani udar, osjecaj gubitka svijesti, osjecaj da cu poluditi me prati vec dvije i pol godine. Od zdrave djevojke pretvorila sam se u vjecno bolesnu curu. Naravno da postoji okidac zato kao za sve u zivotu. Iznenadna smrt jedne moje najbolje prijateljice, rodice, suputnice životne i osobe s kojom sam dijelila sve i nazalost jednu svađu zbog koje nismo pricale godinu dana... Nakon sto je otisla na drugi svijet u 20. godini moj zivot se promijenio iz temelja. Negativno naravno. Sve oko mene je ostalo isto osim mene. Psihički i fizički sam postala izrazito bojazljiva osoba. Nazalost strah je trenutno jedan od mojih najboljih prijatelja. Sve pretrage koje sam napravila od srca,glave do zeluca, su pokazale samo jedna. Osim gastritisa koji je posljedica toga svega, ja sam zdrava. Srce mi je zdravo, i mozak mije zdrav. Kao organ. Ali kao moje misli nije. Bolestan je tesko, nadam se da postoji lijek za njega. Tesko je zivjeti svaki dan s mislju da se ili necu probuditi, da cu dobiti srcani udar, da cu pasti u nesvijest, evo i sada me steze u prsima i mislim da cu dobiti srcani. Tada mi je najbolji savjetnik moja majka koja me smiri, ali ona ne moze vjecno biti uz mene. Zeljela bih svoje misli usmjeriti na pozitivno, ali ne znam nacin. Trazim ga, ali ga jos nisam nasla. Nadam se da cu ga pronaci, i na sljedecu bojazan da cu dobiti srcani ili mozdani cu se samo nasmijati i reci sebi : ne boj se, nije ti nista. A do tada.... dr. Google!
komentiraj (0) * ispiši * #
ljubav?
Što je ljubav, što su srodne duše, kako prepoznati pravog.... Bla bla bla. Toliko pitanja, još više odgovora... Ljubav iz serija je najbolji pokazatelj onoga sto nije ljubav. Love actually ne postoji, ona ljubav zbog kojeg vam se zamanta u glavi, odmah znate da je on onaj pravi, smatrate da je on srodna duša. Bla, bla, bla....
Ne želim biti cinična niti osoba koja ne vjeruje u ljubav. Vjerujem. Kao što vjerujem u dobre ljude tako i vjerujem u ljubav. Ona postoji. Postoji između majke i djeteta, između brata i sestre, između dvije prijateljice. Ona postoji. Ljubav je svuda oko nas, pogledajte kraj sebe i vidjeti cete onaj znak ljubavi; promatrajte osobe koje izvode pse u šetnju, onaj tren kad uzmu kesicu u ruku i pokupe njihove „ostatke“ to je znak ljubavi. Zasto se zavaraviti filmskom ljubavlju koja je izmišljena, zasto unistavati sebi život i sve moguce veze koje zelimo imati i koje imamo zbog toga sto nam svijet ne stane kad smo sa nasim deckom? Ljubav je pojam koji svaka osoba tumači na svoj način, i pronaći dečka i priotm ostati svoj nije znak da nismo pronasli nasu ljubav bez koje ne mozemo zivjeti, to je znak da smo svjesni sebe i ljubavi prema nama samima, i zatim ljubavi prema drugome. Biti u ljubavi s nekim ne znaci bitisnjimsamozatoštoseželim udati ili biti s njim samo zato što se bojim ostati sama! To je najveca greška koju mozemo napraviti. Ostati u vezi koja je ok, u kojoj niste pretjerano sretni, ali on je dobar prema vama, vase ga prijateljice vole, je najveca greška koju mozemo napraviti ne samo sebi, nego i nama samima. Onog trena kad ostanemo s njim jer se bojimo ostati sami, tko nam garantira da on nece nestati iz naseg zivota neocekivano. Pri tom ne mislim samo na nesrecu, nego i na trecu osobu koja nam ga moze preoteti. Što onda? Ostat cemo zarobljeni u toj vezi/navici koje vise nema, koja nam fali, ali zapravo nismo ga nikad ni voljeli. Voljeli smo onaj osjecaj biti voljen. Taj osjecaj ne trebamo traziti u buducim partnerima. Taj osjecaj mozemo dobiti od nase majke, najbolje prijateljice, mačke ili psa. Treba biti sretan sam sa sobom i tek onda treba potraziti srecu u drugoj osobi.
komentiraj (0) * ispiši * #
